Da, zbilja, što je?... I koliko je nas uopće spremno priznati (si) kako smo ništa do li neznatni plankton u moru postojanja, prostim okom nevidljivi kotačić u mašineriji čovječanstva, tek zrnce prašine u zrakopunosti kozmosa ili, možda, točnije - zrakopraznosti kaosa? Odgovor je jednostavan: nikoliko! A kako bi i mogli?! Jer od krvavog rođenja uz prvi gutljaj majčina mlijeka, preko prvi put razderanog koljena ili upaljena grla uvijek su tu neke ruke da te prime, podignu, stisnu i šapnu ti – ti si jedinstven, ti si izuzetan, ti si najljepši, najbolji, najvoljeniji... I ti spremno obitavaš u toj Iluziji sve dok se jedno, sivo i maglovito, jutro ne probudiš, ustaneš iz kreveta, ali umjesto da te pod njim dočekaju meke papuče, udariš glavom ravno u neki zid, zid kojega, večer prije, na tom mjestu, nije bilo. Pa umjesto: Dobro jutro!, kažeš: Mama, mrzim te! Zašto si mi lagala?! Nakon tog traumatičnog probuđenja postoje dvije mogućnosti: vratiti se u topli krevet, pokriti se po glavi i jednostavno odlučiti sve to prespavati i sljedeće jutro pokušati ponovno ili ostati na nogama i tvrdoglavo udarati glavom o zid trabunjajući: „O, znam ja tebe!“ ili „Da život moj je proklet, to sam znao“ ili „Zar mene mogla prodati si tako (...), prevarit mene, tako brzo lako?!“ ili „Prokletstvo, prokletstvo, prokletstvo!“ ili...
Nikada, u povijesti književnosti, umjetnosti uopće, do pojave Romantizma nije bilo toliko „udarača“ o zid, nikada toliko razbijenih glava, nikada toliko izuzetnih, destruktivnih i prokletih pojedinaca, nikada toliko skeptično-blazirane retorike niti takve emocionalnosti epskih razmjera, toliko prkosa i oholosti, toliko žudnje za autentičnom emocionalnošću i krajnjom individualnom slobodom, tolikog osjećaja otuđenosti i poricanja.
Nikada (barem ne javno) duša nije bila tako okrenuta prema sebi niti pojedinac imao toliko snažnu potrebu nijekanja samoga sebe, želje za izbavljenjem od „vrućeg Pakla koji uvijek u njemu gori“2.
Tako ni Ljermontovljeva (melo)drama Maskarada nije izuzetak od pravila – „koncentrirana oko ćudljivog i tajanstvenog Arbenjina u čijim se emocionalnim tiradama očituje prezir prema društvu, ali naslućuju i mračne tajne iz vlastite prošlosti; tog fatalnog junaka, prokletog sudbinom, kojemu je jedna od glavnih karakteristika destruktivnost – kako prema sebi, tako i prema osobama iz svoje okoline, a nadasve prema ljubljenoj ženi; unutar kojeg se fuzioniraju oprečne značajke ljubavi i prokletstva, ljepote i boli (koja postaje gotovo preduvjetom ljubavnih odnosa); on je prognanik koji živi u i od svojih prisjećanja na prošlost, otuđen od sadašnjosti kao tuđe i nezanimljive, u kojoj je i sam sebi postao strancem i koji se, progonjen svojom mračnom prošlošću, ljepote potamnjele aluzijama na ranije prijestupe, odnosi prema svojem objektu žudnje (supruzi Nini) poput demona prema žrtvi. Ta je romantičarska koncepcija demonskog ostala lajtmotivom Ljermontovljeva stvaralaštva“3 - „Ona je moja!“4
Zanimljivo je kako je taj izuzetni pojedinac, jedinstveni individualac, prepun tih snažnih, eruptivnih emocija, ljubavi što iz grudi vrije, koji žarko zbori o ljubavi, koji kad o tom priča misli mu plamte i u svakoj zjeni vidi se sjaj i sav gori..., zapravo potpuno nesposoban voljeti. Taj hladnokrvni kockar toliko je „istreniran“ u prikrivanju osjećaja da ih je s vremenom, negdje usput, zaista nepovratno i izgubio, a ostale su mu tek – prazne riječi i šuplje rečenice...
No, još je zanimljivije kako je sam Romantizam, tako „opterećen“ individualnošću, jedinstvenošću i autentičnošću odvažnoga i nepokornog, individualističkog i usamljenog, misterioznoga i sumornog, slobodoljubivoga i buntovnog pojedinca zapravo jedna velika lepeza šablonziranosti u kojoj je Jedinstveni Pojedinac tek Nejedinstveni Svi.
Ali tko bi si to usudio se priznati. Tko bi se usudio naglas reći kako je dijelom svekolike „sive zone“ i da su krajnje proturječnosti Dobra i Zla tek (prištave, pubertetske) tlapnje? Naravno – nitko!
Pogotovo ne jedan Evgenij Aleksandrovič Arbenjin. Nikada, ni po koju cijenu! Je li tako Arbenjine?! Jer „ti u sebi krio tu studen već si tad, taj pakleni tvoj prezir prema svemu, zbog kojeg si se dičio pred svima.“5
Zato je tu, oko njega, čitava plejada raznih barunica, baruna, kneževa, kneginja, kartaša, dama, poslovnjaka, sluškinja, rodbine, činovnika, liječnika, dušebrižnika, a ponajviše dobrih prijatelja koji su uvijek spremni „priskočiti“ upomoć i spremno reći: „Al' dosta, masku skini s lica, brate, što će ti, ona ne treba ti sada. To zgodno je za publiku, a za te suvišno... glumci istog smo komada.“6
još samo ovo treba dodat o tom:
Postoji i treći način, tako običan i neohol – iz kreveta se može ustati i na lijevu nogu – tamo je prozor – treba ga otvoriti – treba kroz njega iskočiti – bez papuča – gologuz – u tu dosadu, sivilo i maglu s jednostavnom rječcom na usnama – Dobro jutro! Možda nisam usamljen, nezadovoljan, tragičan, izoliran, promašen, odvažan, nepokoran, misteriozan, sumoran, slobodoljubiv, buntovan, neshvaćen niti proklet, ali sam živ! I, da, na friškom sam zraku...
Da... Aha... Svakako...
No, dok ne patentiraju taj treći način, moram vam priznati, svekoliko pučanstvo da – moja ljubav (ipak) od sveg više vrijedi!
Je li tako – Arbenjine?!
Marijana Fumić
1 M. J. Ljermontov, Demon
2 J. Milton, Izgubljeni raj
3 Sonja Ludvig, U potrazi za izgubljenim rajem
4 M. J. Ljermontov, Demon
5 M.J. Ljermontov, Maskarada
6 M.J. Ljermontov, Maskarada